Tip:
Highlight text to annotate it
X
Piter Džozef / Zeitgeist pokret
Predavanje : " Definisanje mira" - 12 februar 2012
"Z-Fest", Tel Aviv, Izrael
Šalom! ( Hebrejski - mir, pozdrav )
U trenucima kao što je ovaj, zaista bih želeo da govorim Hebrejski.
Nemam pojma šta je on sada rekao, ali ću napraviti kratak uvod
pre nego što krenem sa planiranim govorom
u znak zahvalnosti prema Zeitgeist pokretu Izraela
koji je ovo omogućio.
Aplauz
Dakle, kao što već znate, moje ime je Piter Džozef.
Radim sa organizacijom koja se zove Zeitgeist pokret.
Dok je većina mojih govora oko svojstvene ekonomske neefikasnosti
koja pokreće veliku većinu građanskih nemira, zloupotrebu ekologije
i opšte uskraćivanje koje vidimo u današnjem svetu,
udruženo sa naglašavanjem postojanja, još uvek neprimenjenim naučnim ostvarenjima
koje uopšteno mogu rešiti takve probleme
da ne spominjem stvaranje novih socijalnih projekata
poreklom iz neke druge forme mišljenja
koji bi praktično garantovali životnu sredinu
i socijalnu održivost ako bi bili realizovani
centralni fokus ovog govora je malo više vremenski.
On je drugačiji od bilo kog drugog govora koji sam održao
Naslov ove prezentacije je " Definisanje Mira : Ekonomija
Država i Rat"
Podeljena je u četiri sekcije.
Prva je nazvana "Istorija ljudskog konflikta
i debata o ljudskoj prirodi "
Kao što će dokazi pokazati, tvrdoglavi koncepti da smo
mi kao ljudi sami po sebi i nepromenljivo agresivni
i teritorijalni biće opovrgnuti.®
Uviđajući da se ranija društva nisu mešala
u masovne ratove i da je većina sukoba
pogotovo u razmerama mobilizacije koje vidimo u modernom svetu
zapravo rezultat uslova
stvarnih ili izmišljenih da namame
ljudsko biće u stanje agresije.
To će nas onda dovesti u razmatranje naše životne sredine
i strukturalnih i psiholoških režima koji je obuhvataju
vodeći do razumevanja, da kada dođe do rata
stanje koje mi poznajemo, postavljeno je od strane države
generalno govoreći.
Drugi deo : " Karakter države i prinuda ".
Razmatraćemo poreklo moderne države i njene karakteristike.
Utvrđeno je da postoji prosečan skup osobina
koje se odnose na ove koncentracije moći ( države ).
Što više i što dublje gledamo, uticaj države
na kulturne vrednosti će se otkriti
naročito u pogledu lojalnosti, patriotizma
i koliko je lako
za veoma mali broj političkih i komercialnih interesa
namamiti javnost u to da su njihovi ratovi moralni, ispravni i korisni.
Nakon toga u trećem delu : " Kultura ratovanja
biznisa, posedovanja i takmičenja "
pogledaćemo dublje u istaknute uslove motivacije
za koje se čini da su stvorili državu i njenu moć
a takođe ćemo razmatrati i samu sklonost prema ratovanju.
Fokusirajući se na korene našeg društvenog sistema
i ne samo kako je rat prirodan
po trenutnim ekonomskim metodama koje koristimo
on je neizbežan.
Doći će do izražaja da su strukturne osnove i rezultujuće psihologije
koje postoje u monetarnom tržišnom sistemu ekonomije
koja rukovodi današnjim svetom zapravo jezgro upravljanja
ljudskih konflikata u celom svetu.
U poslednjoj sekciji, četvrti deo : " Definisanje mira
novi društveni profil "
razmatraćemo uzročnu logiku ono što smo prethodno opisali
i u osnovnoj metodi redukcije, zaključiti koje društvene karakteristike
podržavaju mir, a koje ne
i kako mi kao svetsko društvo možemo resetovati
naše socijalne uslove kako bi dozvolili novootkriveni ljudski balans
pre nego što bude kasno.
Pre nego što počnemo, moram da se pozabavim jednom širom temom
za koju osećam da je potcenjena u svetu.
Ona deluje da sedi u jezgru društva kao istorijski zastarela nemogućnost
za promenom ( mislim da smo svi to primetili )
ne samo u kontekstu globalnog ratovanja
koje mi vidimo kao normalno u današnjem svetu, na žalost,
već i u odnosu na zdravorazumske promene društva na bolje
koje su sistemski odbijane, bez opravdane logičke odbrane.
Jednostavno, izgleda da su tradicionalna mišljenja (osećanja )
u konstantnom konfliktu sa novonastajućim znanjem.
Na primer, jednom kada je ideološka institucija uspostavljena
obično sa osnovnom saglasnošću stanovništva u celini
pojavljuju se strogo utvrđena pravila
koja podrazumevaju da je ova praksa verovanja od empirijskog značaja po ljudsko stanje
i da će trajati večno.
Mi vidimo ove karakteristike u religioznoj, političkoj i ekonomskoj misli
prevashodno, ali ni jedna intelektualna disciplina
ili socijalana pojava nije na nju imuna.
Čak i oni koji sebe nazivaju naučnicima
koji tvrde da se strogo pridržavaju etičkih zahteva naučne metode
često postaju žrtve tradicionalnih predrasuda
lojalni nedostojnom, izvrćući svoja otkrića.
Te lojalnosti su gotovo uvek iznedrene
iz tradicionalnih, prepoznatljivih kultura i njihovih dominantnih institucija
u kojima su se te ličnosti odgajile.
Mislim da je Dr. Gabor Mate dobro prikazao ovaj problem
"Jednostavno je stvar istorijske činjenice
da je dominantna istorijska kultura bilo kog društva
reflektovana u interesima dominantne grupe tog društva.
U robovlasničkom društvu, verovanja o ljudskim bićima i ljudskim pravima
reflektuju potrebe robovlasnika.
U društvu koje je bazirano na moći određenih ljudi
da kontrolišu i profitiraju od života i rada miliona drugih
dominantna intelektualna kultura će reflektovati potrebe dominantne grupe.
Ako pogledate okolo sebe, ideje koje prožimaju psihologiju, sociologiju,
istoriju, političku ekonomiju i političke nauke
fundamentalno reflektuju određene interese elite.
Akademici koji to previše dovode u pitanje
bivaju gurnuti u stranu ili klasifikovani kao "radikali".
Usmeravanje pogleda na ideje koje su nekada smatrane za absurdne
nemoguće, podrivačke ili čak opasne
koje su kasnije evoluirale u službi ljudskog napredka
pokazuje jasnu šemu kako možemo biti pogrešno lojani.
Nesumnjivo je da mnoge ideje koje podstiču napredak
i koriste društvu, u budućnosti će naići na mučno opiranje
i borbu u današnje vreme.
Čini se da što je korisnija nova ideja u širem smislu, retrospektivno
gora je inicijalna reakcija savremene kulture.
Klasičan slučaj i poenta je u naporno sporom priznanju
mehanističke prirode naučnog saznanja na svetu
razumevanja i metoda koji su omogućili
svakog činioca ljudskog progresa u istoriji
od otkrivanja lekova za istrebljenje svih bolesti
do pojave tehnologije za proizvodnju neograničenih dobara
do našega razumevanja samog ljudskog stanja
i toga kako planeta funkcioniše.
Naučni metod, koji je zapravo
materijalizacija logike i praktične primene
je ne samo snažno heretički osuđivan
od strane političkih i religioznih istitucija, koje istorijski
žao mi je da kažem, i dan danas pokazuju revolt
u mnogim sferama mišljenja i praktične primene.
Anti-naučni stavovi
su usko povezani sa problemima takozvane moralnosti
suočene sa velikim spektrom subjektivnih stavova.
Klasičan primer je isticanje tehnoloških dostignuća
koja su se koristila u pogubne svrhe, kao što je naoružanje
koje jasno nema ništa sa tehnologijom
nego sa izopačenom motivacijom kulture koja ga koristi.
Više sofisticirana tvrdnja jeste da naučni metod jednostavno nije objektivan.
Videćete ovakav stav održan još od ranih zapadnih filozofa
kao što je Tomas Horbs ili Robert Bojl.
Ovde zapravo mogu naći neku naklonost
ali samo u vezi sa određenom ironijom
datom u toku mešanja kulturnog žrtvovanja radi ishoda
navodno naučnih zaključaka, kao što navedeno ranije.
Takozvane naučnike ne treba mešati sa metodom nauke.
Veoma često kulturni uticaj i depoziti vrednosti
su jednostavno prejaki u predrasudama da bi dozvolili potrebnu objektivnost.
Što je više kontraverzan novi naučni nalaz
običino se javlja više nesaglasnosti, i to pokazuju istorijski zapisi.
U klasičnom tekstu autora Koena i Nagela pod nazivom
" Uvod u logiku i naučni metod " ( knjiga koju preporučujem )
ova stavka je veoma dobro navedena u vezi sa procesom
empirijske logičke evaluacije i njene nezavisnosti od ljudske psihologije.
Tu se navodi : "Logična razlika između važećeg i nevažećeg zaključivanja
ne odnosi se na način na koji mi mislimo ( proces koji se odvija u nečijem umu ).
Težina dokaza sama po sebi nije vremenski događaj
već odnos preplitanja između određenih klasa ili vrsta predloga.
Naravno, neophodno je da se misao uhvati za takva preplitanja
međutim, to ne čini fiziku granom psihologije.
Saznanje da logika ne može biti ograničena na psihološki fenomen
pomoći će nam da pravimo razliku između našeg naučnog i našeg retoričkog
zasnivanja, kao umetnost nagovaranja i uveravanja
kako bi se stvorio osećaj sigurnosti.
Naše emocionalne sklonosti čine da mi veoma teško prihvatimo
određene predloge, bez obzira na to koliko jaki dokazi idu u njihovu korist.
Pošto svi dokazi zavise od prihvatanja određenih predloga kao istine
nijedan predlog ne može da se dokaže kao istinit
onome ko je dovoljo odlučan da ne poveruje. "
Šta je to što čini tu silu koja zaustavlja
ono što bismo mogli nazvati - objektivna misao? Stanje kulture i njene vrednosti.
Izgleda veoma očigledno, ali na žalost svi smo žrtve toga.
Mi kao ljudi nemamo spontane misli ili radnje.
Mi smo uzročni organizmi koji nastavljaju lanac ideja i reakcija
uvek prisutnih u " srednjem vlasništvu "
Vraćajući se centralnom kontekstu, izuzetno je važno ukazati
da ne postoji ništa više ukorenjeno u osećaju identita kulture
od opštih društvenih institucija u kojima smo rođeni
i vrednostima koje one ovekovečuju. Što je tradicija starija
to je jača borba da se ona sačuva.
Svet, u mnogim aspektima, sada ubrzava sukob
među tvrdoglavim tradicionalnim konceptima
podržanim od strane institucija koje nastavljaju da stiču od njihove eksploatacije
i nastajuće naučne realnosti i logične procene
za koje je dokazano da osvetljuju put
ka istini koju mi imamo kao vrsta.
Kao što sam počeo ovu procenu prirode rata i mira
veoma kontraverznu tema zaista, voleo bih da svako posluša sebe
prateći pritom svoje lične reakcije na ijave koje dajem.
Kada naiđete na nešto sa čime se ne slažete, iskreno se zapitajte
odakle to neslaganje potiče?
Da li potiče iz tehničkih analiza
gde su promenljive uzete u obzir na osnovu njihovih zasluga
u odsutnosti glasnika? Ili to neslaganje dolazi iz perspektiva
koju mogu biti bazirane na pogodnostima kulturne vrednosti, koje
su bolje ili lošije, definisale vaše mišljenje o empirijskoj normalnosti
bez obzira da li je to istina ili ne.
To govori - hajde da uklonim sa puta nekoliko stvari u vezi samnom
s obzirom na osetljivu teritoriju u koju ću se upustiti.
Nisam ovde da osuđujem bilo koju državu, političku partiju
religijsku tvrdnju ili instituciju uopšteno.
Nisam ovde da bih se raspravljao u korist ili protiv rata US imperijalizma.
Nisam ovde čak ni da potpaljujem predrasude u Izraelsko-Palestinskom konfliktu
niti sam ovde da izričito postavim presudu na bilo koju stranku ili moć
uprkos beskrajnim istaknutim zločinima koji su osvetljeni kroz istoriju.
Zašto? Zato što kada dođe do promene, mislim prave promene
svi trenutno primljeni uglovi zajedničke debate
i njihovi postulati, unutrašnje-sistemska rešenja "u kutiji"
su nevažeći kada se razume široki kontekst u vezi sa ratom.
Potrebno je da razmišljamo na drugačijem nivou.
S obzirom na okvir obaveštenja, Ja po logici ne mogu biti lojalan nijednoj državi
Nemam lojalnost ni prema jednoj osobi, guruu ili vođi
ili bilo kom pogledu pravdanja. Nemam nikakvu lojalnost prema bilo kojoj rasi, religiji
političkoj partiji ili uspostavljenoj ideološkoj veri
i što je najvažnije, nemam empirijsku veru u trajnost
u bilo kom pogledu navedenih činjenica
istorijskih, sadačnjih ili budućih, već shvatanje
da će svi ljudski koncepti evoluirati,
menjati se, i usavršavati, od sada pa sve do kraja našeg postojanja.
Jedina konstanta jeste promena.
Aplauz
Jedina konstanta je očigledno promena.
Iako se to čini kao samo-poništavajući paradoks,
svrha istorijskog zapisa je da nam da zaključke
iz svega što vidimo u istoriji, koja god oblast da je u pitanju,
a kada primenimo naučni metod procenjivanja na njene matrice,
možemo izvesti relevantne zaključke.
To je u osnovi ono što radimo umno.
Nauka je naš alat za kreiranje boljeg sveta, za sva ljudska bića,
uz očuvanje staništa, i prosto
(kao što će ovaj rad pokazati) to je moguće samo kada promenimo strukturu
ovog nadmoćnog globalnog društvenog sistema,
to jest ekonomsku pretpostavku, koja prethodi svim drugim u uzročnosti,
i tada bi bilo moguće ono što nazivamo "svetski mir".
Prvi deo: Istorija ljudskog konflikta i debata o ljudskoj prirodi
Čini se da veći deo svetske kulture još uvek poseduje
prilično sujeverne poglede ljudskog ponašanja,
teritorijalno i navodnom neizbežnošću rata
oba iz stava napadačke provokacije i odbrane.
Uveravani smo kroz istoriju da ljudi imaju urođenu sklonost ka nasilju
ukazujući na ekstremne slučajeve da će, bez obzira na prirodu okolnosti,
nasilno, dominantno ponašanje eksplodirati
kao vazdušni ventil koji pušta paru.
Stoga, logično, stav rata i zaštite
smatran je prirodnom, neminovnom posledicom, za sve.
Ova ideja je preuzimala razne metafizičke oblike, tokom istorije,
sa najupadljivijijom religijskom predstavom zla i dobra:
zlo koje postoji kao duhovna sila i ne može biti zaustavljena,
samo se možemo od njega štititi.
Kao što ću kasnije pokazati, ova upotreba dualnosti dobro-zlo
uz mnoge druge sujeverne pretpostavke
je i dalje prilično deo motivišuće političke retorike
u cilju pridobijanja podrške javnosti za ratove država.
Zaista moćna alatke propagande. posebno uz činjenicu
da većina ljudi na planeti još uvek prihvata
takve religijske forme uzročnosti, a stoga i svojstvenu lakovernost.
Međutim, ako biste pitali pojedince najšireg obrazovanja
šta oni podrazumevaju pod "zlo",
definicija bi najverovatnije bila predata navodno
naučnoj predstavi ljudskih instikata.
Kroz dati kontekstualni ekvivalent ovih pojmljenja, ekvivalent ovim predstavama ,
mislim da je Dr Džejms Džilijan iz Centra za studije nasilja u Americi,
Univerziteta u Harvardu, dao najdirektniji odgovor. On tvrdi
"Jedan razlog podrške argumentu za nasilno ponašanje
je podrška statusa quo.
Ako je nasilje urođeno i instinktivno, onda je jasno da nema smisla
pokušati promeniti naš društveni i ekonomski sistem".
Šta istorija i moderna nauka zaista pokazuju, u pogledu
ljudskog društvenog stanja, po pitanju obrasca nasilja
po pitanju debate o ljudskoj prirodi?
Da li su pronašli "ratni gen" koji pokreće instinkt
da se masovno ubijamo?
Da li u psihologiji postoji nešto što bi iskazalo
empirijsku zavisnost svojstvenu evolucionarnoj biologiji
ili čak evolucionarnoj psihologiji
ljudskog organizma, kako bi izrazilo nasilje?
Prema modernim društveno-biološkim istraživanjima, odgovor je "ne".
Otkriveno je da čitava baza pretpostavki
koja je dovela do zaključka da su ljudi nasilni rođenjem,
potiče iz suženog poređenja događaja
uz visok nivo propusta, s obzirom na okolnosti
ili uslove donete kroz ove događaje.
Postoji samo jedan univerzalni faktor koji može biti izmeren -
u p ogledu razvoja i izvršenja nasilja,
bilo civilnog, bilo vojnog - a to je okolina.
Jedina poznata meriva, univerzalna promenljiva
je priroda okolnosti, psihička i društvena,
u kojoj su ljudska bića dospala ili postoje u njoj.
U samoj srži ljudske definicije
je sama okolina, nešto što je zaista zanimljivo.
Kao vrsta, naše mentalne i fizičke sposobnosti su odabrane
i prepuštene biološkoj evoluciji
uz ono što najbolje omogućuje našu kondiciju i opstanak.
Mi smo doslovno manifestacija naše fizičke okoline
i prirodnih fizičkih zakona koji upravljaju tom okolinom.
To je ono što okolina jeste: proces oblikovanja univerzuma,
kako bi polako prilagodio novopristigle entitete postojećim uslovima
kako bi funkcionisali. To je razlog zbog kojeg smo na Zemlji i imamo komponente
da dišemo vazduh umesto da postojimo na Veneri.
Ako bi evoluirali ovde, imali bismo malo različitih komponenata
da preživimo tamo, ako bismo uopšte preživeli.
Čak je i izraz naših gena, za koje se pretpostavlja da su srž
naše navodno fiksne ljudske prirode, psihički,
zapravo kontrolisan od strane pobuda iz okoline
(a o čemu ljudi ne pričaju dovoljno).
Ako, na primer, uzmete novorođenče i stavite ga u mračnu sobu
neki period, genetska sklonost ka vidu, neće biti razvijena.
Ako novorođenče hranite i čuvate
ali ga nikad ne dodirnete niti mu pružite pažnju,
ono ne samo da neće rasti, nego će verovatno i umreti
jer pažnja je bitna u razvoju novorođenčeta:
uticaj okoline.
Na kraju, otkriveno je da je jedan od najvećih faktora koji
utiče na ljudski organizam, na duži ili kraći period,
naša okolina, dok naši geni reaguju na te pobude
unutar određenog opsega mogućnosti.
Što više učimo o toj vezi,
oslobodićemo veći opseg mogućnosti, na više nivoa.
Najveći opseg mogućnosti omogućen uzročnostima okoline
je na nivou kulture.
Kada shvatimo značaj kulturološkog uticaja na ljudsku psihologiju
i sociologiju, ostaje nam zaslepljujuće shvatanje
da je najdublji imperativ koji imamo,
po pitanju promene ljudskog ponašanja,
promeniti okolnosti u kojima postojimo,
i u pogledu primarnog opstanka, kao što je pristup neophodnostima u životu
i sigurnosti, do suptilnih edukativnih i kulturološkim uticaja
koji oblikuju način na koji gledamo na svet i jedni na druge.
To nije isto što i reći da ljudi nemaju evolutivno razvijenu prirodu.
Naši instinkti da živimo, da stvaramo,
i da se branimo kada smo ugroženi,
sigurno su ove sklonosti u nama; nismo prazne table.
Razmatranje naših zajedničkih reakcija ili takozvanih instikata
su faktori koje treba razmotriti u načelu, u jednačini,
ali jednačina je tako mnogo iskrivljena
a ono što je otkriveno je da imamo predvidiv opseg ponašanja,
baziranog u potpunosti na postojećim uslovima
i razlici između toga da čovek uzima oružje
i ubija hladnokrvno drugog, kako institucija rata formalno nalaže
a onaj ko to ne prihvata je kulturološki izum.
Šta serijskog ubicu,
koji profiliše grupu ljudi za sistematskim ubistvom,
ralikuje od vojnika koji radi istu stvar?
Gde je povučena linija moralnosti?
Za mene, koliko god kontraverzno delovalo, nije povučena
jer ne postoji linija moralnosti uopšte
kada se okolnosti osobe razmotre.
Jer je svaka osoba jedino posledica svoje okoline,
bilo biološki prouzrokovana ili kutlurološki programirana
a drugi nosi mnogo veću težinu nego prvi,
po pitanju ljudskog ponašanja i izbora.
Izvinite što ulazim u to...
Za one koji smatraju da je takva objava opasna,
i hladna, bez morala,
možda uz pretpostavku da ljudi zahtevaju neki tip moralnog vodjstva
za civilizovanost, kao npr. tradicionalna religijska zapovest:
"Ne ubij".
I da postavim pitanje sa pragmatičnijeg stanovišta:
da li su ovi stari ideali učinili išta
da zaustave beskrajno globalno nasilje,
međusobno zlostavljanje ljudi i neljudsko tlačenje
koje postoji? Očigledno je odgovor "ne".
Nametnuta filozofska moralnost neće spasti svet.
Samo isplaniran opipljiv plan
da se izmene naše okolnosti da takve akcije nemaju ulogu,
zaustaviće ono što se smatra nemoralnim ponašanjem.
S time na umu, pogledajmo kratko ispitivanje istorije
i njenu povezanost sa konfliktom.
Počeću na mestu koje ne biste očekivali: naših predaka primata.
Starije antropološke studije koje su pokušaale da opravdaju ljudsko nasilje
često bi poredile ljude sa starijim stupnjevima evolucije
za prepoznavanje obrazaca. Činilo se logičnim na površini
jer delimo 95-99% DNK šimpanzi
i drugih primata u tom spektru. Zvuči impresivno.
Možda bi zvučalo impresivno i da muve
dele oko 60% ljudskog gena,
ali ta veza sa ponašanjem je sumnjiv, mislim da ćete svi priznati.
To je zato što deljenje gena u ovom kontekstu
gotovo da nije relevantno,
kao što je ovaj pristup kontraintuitivan.
Postoje zajednička ponašanja koja se odnose na nasilje
koja vidimo ozmeđu ljudskog društa i neljudskih društava primata
kao što je društvena stratifikacija, pa čak i ubistvo,
elementi organizovanog nasilja, osvete,
kartela i odgovora na to
i još mnogo drugih reakcija koje prepoznajemo kod naše vrste.
Kao ljudska kultura, pokazuju jedinstvene varijacije i izuzetke
od ovakvog ponašanja, zasnovanog na iskustvima i uslovima
koji čine ovakva stanoišta o karakteru
generalno teška za dijagnostifikovati.
Na primer, antropolog i neurolog sa Stanford Univerziteta
koji su proveli decenije proučavajući grupu babuna u Africi, bili su oduševljeni
društvenom transformaciji u ovoj grupi, nakon što su alfa mužjaci
grupe otrovani slučajno i umrli
ostavljajući samo niže, manje agresivne klase u grupi.
Ovo otklanjanje alfi i njihove dominacije,
očigledno je tranformisalo ovu grupu u grupu sa manje nasilja
i agresivnosti, kskvu nije video,
ne samo za tu generaciju, čak deceniju kasnije,
usled ovog poremećaja u okruženju unutar grupe,
nizak nivo agresivnosti je zadržan
čak i kada su novi mužjaci migrirali iz drugih grupa
koje imaju te normalne sklonosti ka agresivnosti.
Zapravo, sposobni su da uslovljavaju nove članove
u jednako niže obrasce agresivnosti
kroz kulturuloško uslovljavanje.
Ovo je jedinstveno otkriće. Da li ovo znači da babuni mogu biti uslovljeni
da nose poslovna odela i voze automobile na mirovne skupove
i pevaju Lenonovu pesmu "Imagine"? Naravno da ne.
Nosimo se sa širokim spektrom ponašanja. Bitno pitanje se pojavljuje:
Šta je spektar ljudskog bića?
Čini se da što je organizam biološki prostiji,
(naročito njegov kognitivni razvoj, ako postoji), da je manje fleksibilan.
Klasičan primer bili bi mravi, koji pokazuju jasno predvidiva ponašanja,
gotovo u meri da su oni samo hemijske mašine
koje se odvijaju automatski,
ali složeniji organizmi su, u načelu, svestraniji.
Ako ispitate ono što sada razumemo o evoluciji ljudskog mozga,
od reptilskog stupnja do ranih sisara,
sve do kasnih promena sisara, razumni dokazi ukazuju da
je trenutni stupanj naše moždane kore, a posebno neo-kore,
ono što omogućava jedinstveno, prilagodljivo razumevanje i fleksibilnost
koju uzimamo zdravo za gotovo u društvu, ili čak i ne prepoznajemo.
Ovo je takode jasno izraženo u velikim, raznovrsnim kulturološkim izrazima
koje vidimo i koje smo viđali kroz istoriju, u svetu.
To je jedinstvena stvar, gde na jednoj strani Planete
možete imati pacifistička društva uz jako malo nasilnosti,
a sa druge strane imate sistematske dnevne koljače.
Nije dat dokaz koji bi podržao prave psihološke razlike
među rasama, samo reginalni uslovi i kultura
mogu objasniti ove velike razlike.
Ovo me vodi do opšte istorije ljudskog društva i ratovanja.
Verovatno najbolje mesto za početak je dug period ljudskog postojanja
kao lovci-sakupljači, pre neolitske revolucije
i pojave poljoprivrede i opštih alata,
što je bilo pre oko 12.000 godina.
Često zaboravljamo da je 99% onoga što tovemo homosapiens
postojalo u većoj meri u nestratifikovanim, egalitarističnim strukturama,
uz nizak nivo nasilja, a pojava mobilizacije zarad ratovanja,
koliko znamo, nije postojala.
Nekoliko grupa lovaca-sakupljača, koji postoje i danas
u izolovanim delovima, i dalje podržavaju ovaj opšti, miran način.
Čini se da je posle neolitne revolucije
pojavom naše sposobnosti da kontrolišemo okolinu,
a stoga proizvodnju i skladištenje hrane,
stvaranje alata, uređenje radnih pravila itd.,
seme našeg trenutnog društveno-ekonomskog sistema posejano.
Lako je videti kako je osnovni koncept vrednosti
koji potiče iz nečijeg rada, pokazao zaštitinički i recipročan sistem
razmene rada, iako takve vrednosti i tržišni pojmovi
nisu formalno shvaćeni do 17og i 18og veka.
Kako se razvoj nastavio od neolitske revolucije,
pasivni, često nomadski, život lovaca-sakupljača
polako je smenjen naseljenim, zaštitiničkim plemenima,
a onda i lokalizovanim društvima nalik gradovima.
Ovde počinjemo da uviđamo ratovanje, kakvo poznajemo,
uključujući tehnologiju koja obezbeđuje naoružanje,
što je priča za sebe.
Po rečima RIčarda A. Gebrijela, u tekstu "Kratka istorija ratovanja"
"Izum i širenje poljoprivrede,
uz pripitomljavanje životinja u 5om veku pre nove ere,
priznati su kao razvoj koji je postavio scenu za pojavu
prvih većih kompleksnih urbanih gradova.
Ova društva, koja su se gotovo istovremeno pojavila oko 4.000 godina pre nove ere
u Egiptu i Mesopotamiji, koristila su kameno oruđe,
ali kroz 500 godina kameno oruđe i oružje dalo je prednost bronzi.
Sa proizvodnjom bronze, došla je do revolucije ratovanja".
To je takođe i period kada se pojavio koncept
stalnih oružanih snaga.
"Ove rane civilizacije dale su prvi primer instituacija pod državnom upravom,
najpre kao centralizovane "šefovine" a kasnije kao monarhije.
Istovremeno, centralizacija je zahtevala stvaranje strukture administracije
sposobne za direktnu društvenu...
Razvoj centralnih državnih institucija i pratećih administrativnih aparata
neminovno je dao oblik i stabilnost vojnim strukturama.
Rezultat je ekspanzija i stabilizacija
prethodno slabih i nestabilnih vojnih kasti.
Do 2700 godine p.n.e. u Sumeru,
postojala je potpuno artikulisana vojna struktura
i vojna služba organizovana duž modernih linija.
Vojna služba pojavila se kao stalni deo društvene strukture,
ojačana snažnom potražnjom za društvenim legitimitetom
a od tada je sa nama."
Od tog doba ranih oblika moderne cilivizacije
desilo se hiljade ratova
od kojih je većina vezana za sticanje resursa ili teritorije,
gde jedna grupa ili radi na proširenju moći i materijalnih dobara,
ili radi na zaš*** od ostalih koji pokušavaju da osvoje i apsorbuju.
U suštini, danas imamo isto stanje.
Može se postaviti pitanje: Čemu uporna tendencija?
Gde je koren? Šta motiviše vojsku da ubija
na kontrolisano hladan način, zarad koristi države?
Kao što će biti prošireno kasnije kako nastavim sa govorom,
sklonost ka ratovanju nije univerzalna ljudksa osobina koja zahteva izražavanje,
nego veoma osetljiva ranjivost
ka jednom osećaju socijalnog identiteta, osećaju
prihvatanja straha i brige, kojima se, uz dobru organizaciju,
može manipulisati, upotrebom jedne grupe, *** drugom.
Debata o ljudskoj prirodi po pitanju nasilnosti koja nije univerzalna,
otkriva visoku verovatnoću sklonosti ka odzivu,
kada je određeni stimulans iz okoline predstavljen čoveku
kako bi stvorio strah ili odbranu.
Ono što je pokrenuto od ranog perioda modernog ratovanja
nije neka anomalija u ljudskom društvu
niti je to neka nezaustaljiva ljudska sklonost.
Umesto toga, čini se da je to prirodna karakteristika:
1) funkcija državnih institucija i njoj svojstvene potrebe za kontrolom,
zajedno sa jezgrom njenog porekla
osnovnim ekonomskim preuzimanjem nedostataka izvora
sujeverjem i psihologijom koju proklamuje.
Drugi deo: Država, karakter i prinuda
Pošto je priroda modernog ratovanja gotovo univerzalno reprezentativna
na širem društvenom planu i vladinom aparatu, poznatom kao država,
razmotrimo njene glavne karakteristike.
Prvo što se primećuje je samo-zaštita.
Pošto je država rođena iz plemenskog suvereniteta
gde je nezavisan autoritet tražen po geografskom području
(regiji koja je bila oteta od neke druge grupe
koja verovatno radi isto u nekom momentu)
pitanje bezbednosti je svojstvena i posledična.
Ne samo bezbednost od spoljnih sila,
nego i od, rečnikom feudalizma, "sopstvenih podanika".
Ovi podanici su održani, kroz istoriju, kako bi podržali dužnosti
ili odgovornost prema očuvanju državnih institucija.
Ovaj srednjovekovni ostatak se ne odnosi samo na "služenje zemlji"
kao što je služenje vojske, nego se može naći u pojmu izdaje,
pobune i drugih legalnih zaštitinih mera,
koja su okrenuta protiv građanstva,
ako bi prešli liniju.
Vredi pomenuti da su ovi elementi interna zaštita
apdejtovana u modernijem smislu,
kao na primer, novom konceptu "terorista"
i otvorenom, dvosmislenom razlikkovanju
koje može biti primenjeno i na strane i domaće državljane,
omogućavajući fleksibilniju formu interne zaštite,
usled svoje višeznačnosti.
Što se tiče opštih karakteristika i prirode interakcije
državnih entiteta širom sveta,
bezbedno je, u načelu, razbiti ih u kategorije super-sile,
sile, pod-sile i podaničke države (feudalistički termin).
Nakon Hladnog rata, SAD je narasla u svetskog super-moćnika
kako je definisano njenim vojnim i ekonomskim moćima.
Sile, od kojih većina danas dobija pogon
i mogu se nazvati paralelnim super-silama,
i druge jake ekonomije kao Kina, Britanije, Rusija i slično,
a svaka sa ogromnom vojnom moći.
Pod-sile se smatraju pasivnijim
ali nezavisnim državama, što je većina,
dok su vazalne države one koje rade u potćinjenosti
državama-silama, često obezbeđujući ekonomsku prednost
kroz pokoravanje, na nekom nivou.
Pokoravanje je osnovna karakteristika
predatorske prirode državnih institucija.
Vredi pomenuti da su se taktike pokoravanja,
što je ono što umnogome pomaže status sile neke države,
promenile tokom vremena, postajući skrivenije iza ratovanja.
Neke od ovih metoda nisu uopšte fizički nasilne,
bar ne na prvi pogled.
One uključuju ekonomsko ratovanje, koje služi kao
kompletan čin agresije
ili kao deo preceduralnog uvoda
u tradicionalnu vojnu akciju, koja dolazi u formi trgovinskih tarifa,
sankcija, prinudnog duga
i drugih manje poznatih metoda,
koje stvaraju osećaj duga
u odnosima sa Svetskom bankom ili Međunarodnim fondom
ili Ujedninjenim nacijama u smislu sankcija.
Ove globalno sankcionisane, finansijske institucije,
imaju teško stečene poslove i državne interese iza sebe
i poseduju moć da nametnu dug ojađenim državama
na račun kvalieta života njenih građana
a često naplaćujući u prirodnim resursima ili industriji
kroz selektivnu privatizaciju, ili kroz slične načine, slabeći
sposobnost države, sve dok ne postane zavisna od drugih
i njihovih industrija.
Ovo je skrivenija forma pokoravanja
koju smo videli sa Britanskom Imperijom tokom njene ekspanzije
i kod kompanija istočne Indije, komercijalna sila
koja je iskoristila sveže pokorene resurse
i rad u Aziji u XIX veku.
Pojedini analitičari će porediti Britansku Imperiju sa SAD
i ispitivati kako činjenica da su SAD ostvarile voj status
ne samo kroz vojne pritiske,
nego i kroz složene tajne ekonomske strategije
koje potčinjavaju druge države
američkim ekonomskim i geo-ekonomskim interesima.
Zašto?
Jer, kako će biti objašnjeno u trećem delu,
uprkos sujevernoj retorici, u suprotnom,
država nije ništa više nego manifestacija
i produžetak ekonomske paradigme.
Ona je ekonomski entitet u najčistijoj formi
a to je nešto što većina danas ne razume u potpunosti.
Sprovođenje vlasti je bazirano na metodama sopstvene sigurnosti
po svaku cenu. Oni koji osuđuju SAD
kao korporacijsko, komercijalno carstvo,
kao da je takav poredak anomalija ponašanja državne moći
a ne uzimajući u obzir ekonomsku pretpostavku
na kojoj je bazirana, kao što ćemo diskutovati kasnije.
Ostavimo sad osnovna pitanja po strani,
i izoštrimo prinudnu tendenciju države
u pogledu njenog stava prema ratu.
Pošto iza države (i svake njen institucije) stoje ljudska bića
i njihove vrednosti, pitanje masovnog uslovljavanja
u cilju podrške integriteta države, ključno je za njen opstanak.
Kako se pokazalo kroz istoriju, kada dođe do rata,
javnost je retko, gotovo nikad,
zainteresovana u početni interes u konfliktu,
jedino su to političari i njihovi dobrotvori.
Zatim, rade na pridobijanju subjkata podrške.
Patriotizam, čast, moralna kampanja:
Prvo šta treba primetiti u vezi svih ratova u najavi je
da oni nikad ne izražavaju sebe kao napadačke
nego odbrambene - kao zajednička odbrana (kako to zovu).
U SAD, Ministarstvo odbrane je, realno, sinonim za naše ministarstvo rata.
Zvuči plemenito, a istovremeno podrazumeva
pretpostavku straha od spolja.
Dok javnost vidi strah u tradicionalnom, invazivnom smislu,
relevantniji je strah na državnom nivou.
Diskretno je, a strah ima veze sa strahom državne vlasti od gubitka:
gubitka moći.
Možda najbolji izraz ovoga je oslikan u radu
bivšeg savetnika za Nacionalnu sigurnost, Zbinjeva Bžežinskog
"Velika šahovska tabla" - knjizi koja opisuje
seriju ekstremno tačnih zapažanja i predviđanja
u pogledu šta je Americi potrebno da ostane
glavna sila sveta, posebno u neophodnosti kontrole EuroAzije
i Srednjeg Istoka.
U ovom slučaju, strah je stvoren iz neuverljive pretpostavke
da je američko globalno vođstvo jedini put.
Igra šaha radi očuvanja treba
uvek da bude u našu korist, ili bi, možda,
svet mogao da pati kao rezultat.
To je klasično imperijalističko braniteljsko viđenje
da mi, Amerikanci i naši saveznici, moremo sve preuzeti
jer mi znamo bolje.
U kombinaciji sa ovom pretpostavkom zasnovanoj na strahu je da
ako SAD nije moćna imperija, onda će neka druga da se pojavi
i povredi interese SAD
što se na društvenoj zrelosti na ovom stupnju ispostavlja kao istinito
(a to je ono što Bžežinski tvrdi) ali ni u jednom trenutku
ne postoji održivi osvrt na društveni balans.
To se jednostavno ne uzima u obzir
što je apsolutno karakteristika državnog entiteta
i njenih osnova, tako da ne treba kriviti Bžežinskog za takav stav.
On samo izražava ono što je nažalost normalnost
iako je, kao što ćemo objasniti, potpuno nehumano
i izrazito neodrživo.
On je izjavio "Amerika je sada jedina globalna supersila
a EvroAzija je globalna glavna arena.
Stoga, Stoga šta se dešava sa distribucijom moći na evroazijskom kontinentu
biće od presudnog značaja za globalni primat Amerike
i američkog istorijskog nasleđa.
Terminologijom koja seže
do brutalnijeg doba antičkih imperija,
3 velika imperativa imperijalne geo-strategije
su radi sprečavanja dosluha i održavanja sigurnosti zavisnosti među vazalima,
kako bi se održao obveznike neotpornima i zaštićenima
a varvare sprečio da su udruže.
Od sada, SAD su možda odlučile kako da se izbore
sa regionalnim koalicijama koje pokušavaju da gurnu Ameriku iz EvroAzije,
ugrožavajući tako status Amerike kao globalne sile",
Ako pročitate ovaj rad, koji je napisan pre oko 15 godina,
primetićete čak i trenutno
da se američka imperija i njeni saveznici ponašaju
u sladu sa specifičnim interesima.
Ipak, nećete videti politički establišment ili mejnstrim medije
kako izražavaju stav u javnosti u aferama
iako bi Bžežinski tvrdio kako je to zdravorazumno.
Mediji, korporacije i država
vraćaju se starim taktikama psihološke prinude,
koja je zasnovana na metafizičkoj fantaziji, pomalo retorički,
koja koristi ideje kao što su vera i moralno dobro,
patriotizam i čast, strah u zajedničkoj odbrani
i druge isprazne koncepte
koji služe samo za mobilizaciju populacije
da podrži interese stranke.
Torštajn Veblen, sociolog i ekonomista, kojeg ću dosta citirati
u ovoj prezentaciji, najbolje je rekao 1917. godine:
"Svaki patriotizam služiće kao put i način ratnim pohodima
i nadležnom menadžmentu, čak i da narod nije
obično sklon ratnoj naravi.
Ako je ispravno vođen, običan patriotski sentiment
može biti lako upotrebljen za ratne avanture
od strane bilo kog veštog i jednoumnog tela državnika
za koje postoji obilje ilustracija".
Obilje ilustracija, zaista,
jer u srži svih društvenih motivacija za ratovanje
leži podskup takvih nematerijalnih vrednosti
koje su u stvarnosti izuzetno ksenofobične
neurotične i neracionalne.
Veblen nastavlja: "Prilično sigurna je generalizacija da
kada su neprijateljstva jednom izvesna,
od strane državnika, patriotski sentiment nacije
može se pouzdano računati na podršku pohodu,
bez obzira na osnovanost svađe".
Mislim da je ovo danas najbolje objašnjeno kroz poznatu američku frazu
a verovatno se prostire i na druge države "Ja sam protiv rata
ali podržavam trupe!"
Ovo je klasično orvelovsko verovanje u dve suprotne stvari
a veoma je efikasno u smanjenju javnog negodovanja
koji onda ulazi u koncept časti
i žrtvenu prirodu vojnika samih.
Ovde svoje mesto nalaze i ceremonije i kostimi,
medalje, predstave autoriteta.
Čast je formalizovana kroz ceremonije, medalje i poze poštovanja
događaja i drugih ukrasa koji impresioniraju javnost
u pogledu vrednosti akcija vojnika
i time vrednosti rata kojeg predstavljaju.
Ovo takođe kreira kulturološki tabu
gde uvreda nekog elementa ratnog aparata
predstavlja nepoštovanje žrtvovanja
oružanih snaga i njihove časti, stoga, ojačavajući širu iluziju
da je pokretanje ratova plemenit čin sa plemenitim učesnicima.
Zajedno da pojmom časti i efektom onoga što predstavlja,
počiva krajnja alatka za pohod: moralnost.
Vebl nastavlja: "Svaki ratni poduhvat koji je izvestan,
mora snositi moralnu sankciju zajednice, ili efektivne većine
u zajednici. To samim tim postaje prva briga
svakog državnika željnog rata, da stavi svoju silu morala
zarad avanture na kojoj se on savija.
Postoje dva osnovna oblika motiva:
1) održavanje unapređivanje
moralnih interesa zajednice, realnih ili imaginarnih,
2) opravdanje nacionalne časti.
Može se dodati i treći:
napredak i održavanje kulture prirode.
Ovo ukazivanje na održavanje kulture prirode
najbolje je pojašnjeno u zapadnoj državnoj frazi
težnje ka širenju "slobode i demokratije"
u metafizičkom/religioznom smislu, prosto i jednostavno.
Pravo značenje ove poetsko maštovite, pak potpuno prazne fraze,
odnosi se na istrajnost privatnih interesa i njihovih sloboda
a ne na neke moralne primedbe navodne nečovečnosti neke države
i interesa zarad "oslobođenja" ili slično.
Nema razlike u odnosu na sramne
ideološke pohode u srednjem veku,
koje je uvek imalo skrivene materijalne i teritorijalne interese
nekolicine "iza scene",
uprkos religioznom prikrivanju, za koje smo čuli.
Ne mogu da smislim išta moćnije od
mobilizacije religioznih moralnih vrednosti
u službi nekolicine, koji su zapravo dobili kroz ratni pohod.
Ideja slobode i demokratije jednako je uverljiv
kao i istorijska ideja religiozne grupe koja teži da spase druge
kroz invaziju i pokoravanje.
Nadam se da je veza postignuta.
Kada to znamo, razmotrimo načelno odvijanje ratnog poduhvata.
Uz seme patriotizma i tekućeg jačanja osećanja
među stanovništvom, čiji politički birači traže da motivišu za rat,
prvi korak obično je događaj koji kreira direktno nametanje straha,
a zajedno da metafizikom povrede nacionane časti.
Zbignjev Bžežinski razumeo je ovo ispravno i izjavio
"Stav američke javnosti prema spolnim projekcijama
američke moći, mnogo više je ambivalentna.
Javnost je podržala američko učešće u Drugom Svetskom ratu,
najviše zbog efekta šoka japanskog napada na Perl Harbor.
Kako Amerika naglo postaje multikulturno društvo,
možda će joj biti teže da podešava svest stranih političkih pitanja
sem u okolnostima istinski masivne
i široko opažene, direktne spoljne pretnje".
Ovo ne samo da je pretnja
u stvarnom smislu, nego i u metafizičom,
u smislu nematerijalnog morala, časti ili uvrede.
Kroz istoriju, na primer ratova Sjedinjenih država
(ovo je istorija koja mi je najbliža, jer sam Amerikanac)
otkrićemo da je svrha provokacije
koja vodi u rat, gotovo uvek minorna
u odnosu na ono što sledi, pogoršane neracionalnom
moralnom uvredom i neurozom časti
koja vodi do potrage za odmazdom i osvetom
manipulišući javnosti da poveruje u to.
Na primer, meksičko-američki rat iz 1846.
počeo je sa tučom duž meksičke dominacije Teksasom,
novinski izveštaji su proklamovali, nepripremljeno, da su
"Meksikanci ubili naše momke u Teksasu!", u svim vestima.
U ovom malom ratu, krađa zemlje od Meksika
koštala je 30.000 mrtvih kroz par godina.
30.000 mrtvih i to davno...
Vijetnamsko-američki rat, koji je bio isprovociran navodnim torpedo napadom
koji nije nikog ubio, ipak je otvorio u javnosti podršku priključivanju ratu
koji je odneo oko 3,5 miliona života!
Skoro svi imperijalistički ratovi, kao i uključivanje SAD-a
u svetske ratove, predstavljaju proporcioalno nominalno nametanje
koje je dodatno pojačano ultra-nacionalističkim reakcijama javnosti.
osnovno sociološko razumevanje je formalizovano
u CIA planu "Operacija Nortvud",
kada su SAD-e tražile izgovor za invaziju na Kubu '60-ih godina.
Planirali su da sprovedu seriju terorističkih napada
a onda okrive Kubu, zarad percepcije i podrške javnosti
i time iskoriste moralno nasilje i strah. Ovo je javni spis
i usuđujem se da dodam
vrhunac svih modernih religijskih događaja,
koji je izazvao svaki stepen moralne uvrede
časti i patriotske neuroze -
- događaji od 11. septembra 2001. nesumnjivo su dokazali
da je uzročnost date provokacije, koja ne mora da ima
ikakvu pravu osnovu za akcije koje pokreće država,
dala dovoljan šok i ultra-nacionalistički žar.
Čak i da je priča zvaničnika američke vlade o ovom događaju
bila apsolutno tačna, 100% istinita,
akcije američke vlasti i njenih saveznika koje su usledile nakon događaja,
nisu imale nikakve veze sa samim događajem.
Apsolutno ništa, ako pažljivo sagledate.
[Aplauz]
Jedva da je "podiglo rampu" za patriotske odmazde
i dozvolilo virtuelno otvorenu paletu imperijalističke mobilizacije.
Vratimo se na širu poentu državnog karaktera izvan SAD-a,
akcije od 11.9. takođe su otvorile put za šire redefinisanje pojmova
za skoro svaku strukturu moći u svetu,
jer istinski, strukture moći u svetu, entitet države
samo-sadržane su u sopstvenoj definiciji.
Njih zapravo ne zanima niti jedna država ili njihova populacija.
To nije stvar morala. To je način na koji su one konstuisane.
Od Turske do Rusije, do Izraela, do Britanije, itd.
masivna korist od 11.9. za SAD ogleda se u ometanju javnosti,
spoljne, obuzimajuće i podrivanju njene moći.
Za vašu informaciju, ne postoji rat protiv terorizma.
Ne može...
[Aplauz]
Ne može postojati rat protiv apstrakcije.
On nema univerzalnu operativnu pretpostavku. On nema lokaciju
i još gore, nema univerzalno značenje uspešnosti,
a da ne pominjem da su sve akcije takozvanog "terorizma" statistički nevažeći,
uzimajući u obzir istinske pretnje društvu
i javnom zdravlju, ali to je već druga priča.
Milijarde dolara se troše na jednu stvar, dok ljudi umiru
od toliko drugih stvari, koje bi se novcem sredile;
ali svi znamo šta je prava namera:
Pravi rat se vodi oko rešenja problema i ljudske harmonije.
Pravi rat je oko balansa moći i društvene pravde.
Pravi rat je oko institucija ekonomske jednakosti.
nažalost, društvena stabilnost nije tražena osobina
velikih državnih preduzeća, jer ne pruža nikakvu prednost.
Pravo sredstvo terorizma nije akt nasilja
od strane strašno male očajne sub-kulture,
nego sredstvo izgovora države
za buduće konsolidacije moći, strane i domaće. Neću ulaziti u to.
Dok završavam ovaj deo predavanja koji se tiče manipulacija društvom
od strane državnih moći, zarad ojačavanja državnog integriteta
na račun drugih zemalja i njihovih subjekata, često mi je postavljano pitanje:
Šta definiše društvenu koheziju sada, i poverenje zajednice?
Nisu li, na nekom nivou, patriotizam i nacionalni ponos pozitivne sile?
Ako razmislite, gotovo svi pojmovi zajednice
u osnovi su nadjačani pretpostavkom
tržišnog nadmetanja i sveopštom privatizacijom.
Još samo malo njih na svetu uliva
društveni kapital i poverenje zajednice.
Čak i tzv. egalitarne države u svetu,
Norveška, Švedska itd., pokazuju
obrasce neujednačenog rasta i jednakosti dohodaka
usled gubitka zajednice. Drugim rečima, sve je gore.
Moglo bi se reći da patriotizam igra bitnu ulogu
jer je to jedina stvar koja je preostala, ali samo unutar interesa
izolovane zajednice.
Ipak, žao mi je što kažem, ovaj tribalizam može lako
biti okrenut protiv drugih sila istom logikom.
Uveren sam da se javlja veliko "drugarstvo" i međuljudska podrška
unutar desetomilionske nacističke vojske
ali ta nacionalistička kohezija isto omogućila
jedan od najvećih primera društvene destrukcije
i podele, u modernom svetu.
Na drugom nivou, u završnoj napomeni ove tačke,
naše ekonomije obima su same po sebi internacionalne.
Moraju biti. Patriotskom nacionalizmu nema mesta
u našoj tehničkoj, zemaljskoj realnosti, niti na jednom nivou, pogotovo po ovom pitanju.
U državi u kojoj on postoji, deluje tako što redukuje
tehničku efikasnost u pogledu podrške
ljudske populacije kroz proizvodnju i slično.
Poštovanje celokupne okoline je zaboravljeno
usled postavljenih granica.
Ti zidovi zaista usporavaju određene osobine i odgovornosti.
Pored toga, nije ni ekonomski efikasno.
Ne teži ka pravoj odgovornosti,
ka vašoj okolini, a mislim da danas više uviđamo
ove probleme, na više nivoa.
Ista pretpostavka: čak i danas, ideja o "stvoreno u Americi"
(video sam i "stvoreno u Izraelu" otkad sam ovde)
zajednička je mantra za komercijalni advertajzing.
Ipak, ta namera o trenutnoj tehničkoj neefikasnosti
zarad dobre proizvodnje, samo po sebi globalno je pitanje na svim nivoima
uključujući "plodouživanje" svetskog znanja.
Svako dorpinosi znanju - ne postoji izolovano znanje.
Nemoguće je pretpostaviti da jedino vaša zemlja može da proizvede izolovane stvari.
To je čitav organizam znanja koji se konstantno razvija.
U najčistijem obliku reči, ekonomija ne može imati granice
i ograničenja. To je prosto suviše neefikasno.
Možete raditi na taj način, ali zapravo
ne radite u pravom smislu upravljanja Zemljom -
a to je ono što ekonomija jeste - i smanjenja otpada.
Patriotski nacionalizam nije samo opasan - on je i tehnički neefikasan.
Istinska društvena kohezija može jedino biti održana
na ljudskoj skali, globalno, kroz lojalnost prema drugima, staništu i
ka prirodnim zakonima, tehničkoj a ne poetskoj realnosti.
U suprotnom, nećete dobiti ništa sem konflikta, neefikasnosti i degradacije
što je upravo ono što danas imamo.
Rečima Alberta Ajnštajna: "Nacionalizam je dečija bolest -
rubeole (boginje) čovečanstva. "
Aplauz
Treći deo : " Kultura rata, biznisa, posedovanja i takmičenja "
Kroz prethodnu sekciju, protrčali smo kroz neke osnovne karakteristike državnog entiteta.
Sada bih želeo da izrazim očiglednu
još uvek grubo previđenu temeljnu premisu njenog postojanja
koja naglašava logiku svih njenih podvučenih karakteristika.
Kada razmišljamo o suštinskim vrednostima države
i njenom interesu da se zaš***, zajedno sa opštim sklonostima
za teritorijalnošću i komercijalnim širenjem
time i rotirajuće imperije koje smo videli kroz istoriju
nalazimo da je jezgro institucije zaista kulminacija
rođena iz određenih pretpostavki
onih koji definišu temelje
onoga što nazivamo današnjom modernom ekonomijom
ili specifično tržišnom ekonomijom.
Voleo bih prvo da naglasim, da kada pokušam da govorim empirijski
ja ne vidim nikakvu zaslugu u takvim terminima kao što su kapitalizam ili slobodno tržište
ili socijalizam ili komunizam ili bilo kakav "-izam"
koji zaista služi samo kao granica rasprave
u diskusiji o socijalnom radu, kao da oni predstavljaju skraćeni
referentni okvir u odnosu na našu ekonomiju ili za ono što ekonomija zaista znači.
Pravi osnov pretpostavke
svih ovih tradicionalnih institucija datira mnogo ranije
nego što će to bilo koji tradicionalni ekonomista priznati.
Ono što nalazimo jeste da je evolucija ekonomskog sistema koji mi poznajemo danas
bila udružena sa tekućom evolucijom državnog entiteta.
Ako želimo da utvrdimo šta to pokreće rat, potčinjavanje
i teritorijalne sporove zajedno sa mogućom rezolucijom ka globalnom miru
moramo da napravimo daleki korak unazad i ispitamo samo tkivo
toga odakle su naše životno podržavajuće, dominantne lične
i društvene vrednosti izvedene.
kako je ranije istaknuto, neolitska revolucija bila je moćna prekretnica
u pogledu organizacije samog ljudskog društva.
Iznenadnim, skrivenim razumevanjem naučne uzročnosti
koja se približava, naša novootkrivena sposobnost da kontrolišemo okolinu
i strateški proizvedemo više nego što je pre bilo dostupno,
dovela je do pojave klase proizvođača
i aktivne trgovine, kao specijalizacije rada,
i postala normalni, stalni deo društveno-ekonomskog modela.
Ova nova osnova društvene organizacije se na kraju unapredila
u upotrebu simbola zarad predstavljanja vrednosti razmene dobara
proizvođača, kroz akt trgovine, poznatiji kao novac,
što je u stvari bio početak
nove robe, same po sebi, apstrakcije.
Ova svojstvena monetarna vrednost
apstraktne predstave vrednosne hartije
(čak i uz zlatni standard, i dalje je apstraktan)
vodi do koncepta investicije.
Rad je postao sve više i više centralizovan
pošto je firma ili pogon u vlasništvu
olakšana od strane klase investitora koja se bavi novcem
samim po sebi, kojim bi kupili proizvođača.
Onda, kako prirodni napredak nauke i tehnologije
polako smanjuje potrebu za ljudima kao proizvođačima (mehanizacijom)
svih novih koncepata usluga i proizvodnje
zarad održavanja novoosonvanog sistema rada,
došlo je do transformacije originalne uloge osobe
od proizvođača koji unapređuje direktnu trgovinu
zarad ličnog interesa, do sredstva službe interesima
investitora i vlasnika.
Kao posledica, danas najisplativija forma društvenog učešća je investicija -
koja zapravo nema uticaja na proces podrške životu,
originalna, sama ekonomska pretpostavka.
Kako ću u nastavku ponoviti, ova posledična vlasnička klasa
ono je što trenutno pokreće svet, žargonski rečeno.
Sociolog Torstajn Veblen sumirao je ovo pitanje
iz nešto drugačijeg ugla, ali na veoma oštar način:
"Klasične teorije ekonomskih nauka pretpostavile su vlasnička prava
i ugovor aksiomima i konačnim izrazom analiza
a njihove teorije su obično izvučene u obliku
koji odgovara okolnostima zanatske industrije i sitne industrije.".
On je pod ovim mislio na jednostvno poimanje proizvođača
mnogo pre pjave moderne tehnologije.
"Ove teorije čine se održivima, u celini, kada se primene
na ekonomsku situaciju tog ranijeg doba,
u praktično svemu po pitanju plata, kapitala,
ušteđevine, ekonomije i efikasnosti upravljanja i proizvodnje,
metodima privatnog preduzeća, koji počivaju na pravu vlasništva
i ugovorima i regulisani su trkom za ličnom dobiti.
Kada je kasnije trebalo primeniti ove standardne teorije u situacijama
kada su prevaziđeni uslovi zanatstva,
pokazale su se beznačajnim i varljivim.
Sistem nadmetanja, koji se pretpostavlja u ovim teorijama
kao neophodno uslovljavanje sopstvene validnosti,
i po kojem su projektovane kao odbrambeni hedž,
imao bi, u okviru uslova manjeg preduzeća
i ličnog ugovora, i pasivno važeću pretpostavku
kao pretpostavku i dovoljno ekspeditivnu shemu
ekonomskih odnosa i tokova.". Pa nastavlja:
"Pod zakonom zanatske i male privrede
koja vodi standardizaciji ovih vlasničkih prava
u istaknutom obliku, koji im pripada po modernom pravu i običajima,
običan čovek je imao priliku za slobodnu inicijativu
i samo-usmeravanje po sopstvenom izboru, u potrazi za zanimanjem i egzistencijom,
u onoj meri u kojoj su vlasnička prava podnešena.
Izgled stvari, kako dotiče efektivni uticaj
institucije svojine i drevnih uobičajenih svojinskih prava,
promenio je održivost.
Sistem nadmetanja u velikoj je meri prestao da funkcioniše
kao rutina prirodne slobode; posebno ukoliko dotiče
sudbinu običnog čoveka, siromašnu masu."
Zatim, nastavlja da obrazlaže zašto. Ovo je kritična tačka:
"Barem u popularnom shvatanju a donekle i u činjenici
svojinsko pravo tako je poslužilo kao garancija ličnog oslobođenja
i osnova jednakosti, a njegovi branitelji
i dalje gledaju institucije.
U značajnoj meri, ovakav izgled stvari
i popularno shvatanje, promenilo se od tada.
Ipak, kako je i očekivano, promena popularnih shvatanja
nije održalo korak sa promenljivim okolnostima.
U tranziciji ka mašinskoj tehnologiji, postrojenje je postalo radna jedinica
a kontrola više nije bila individualna
nego organizovana grupa postrojenja koja radi
kao uravnotežen sistem (tj. korporacija)
pod grupnim poslovnim upravljanjem a, slučajno,
pojedini radnici bi dolazili do pozicije pomoćnog faktora,
skoro kao nabavna roba
koja se naplaćuje kao stavka operativnog troška,
tako da je u ovom trenutku pravo vlasništva, zapravo, prestalo da bude
garancija lične slobode običnog čoveka
i postalo je, ili će postati, garancija zavisnosti".
Ovo je napisao 1917.
kako bi izbago prividno razilaženje
sa brojnim nedostacima monetarnog ekonomskog tržišta uopšte
imajući u vidu poseban fokus na rat, državu
kao i razvoj ekonomije iz temelja.
Ovo Veblenovo stanovište je teže razumeti
pošto ono podvlači šta je rast
abstraktne ekonomske premise posedovanja
sa rebacivanjem moći sa radnika / radne snage
na investiciju i poseda poslovne klase
koja je kao produkt pokvarena perverzija
koncepta proizvodnje, sama osnova originalne teorije
kako ovi ljudi bukvalno nimalo ne doprinose
tehnološkim, umetničkim i naučnim osnovama industrije;
ipak, oni su sada centralna sfera interesovanja.
Dovoljno neverovatno, zbog moći koju je preuzela
ta klasa vlasnika investitora
sada imamo državnu jedinicu koja ne samo da deluje
kao manifestacija tih vrednosti nadmetanja i posedovanja
već povlači većinu komponenata kojima upravlja
sa jednog istog bogatstva, posla i operativne jedinice.
Iznenađenje, iznenađenje!
Te vrednosti takođe stvaraju i održavaju pravni sistem
koji radi ne samo u korist vlasničkih interesa
već i na interesima njihove ekspanzije
koji je zaštitni znak poslovnog kapitalizma
a koji se manifestuje monopolističkom, imperijalističkom tendencijom
koja definiše ključnu osobinu velike države.
Baš kao poslovni monopol u svetu marketinga,
što je firma veća
to više teži proširenju.
To je osnovna poslovna pronicljivost.
O ovom problemu vlasništva i zbog njegovog neizbežnog pretvaranja
u vladajuću klasu, Veblen tvrdi:
"Odgovorni nadležni i njihovi glavni administrativni službenici
koliko god bilo logično da ih nazivamo vlašću ili administracijom,
u stvari stalno i karakteristično potiču od sledećih povlašćenih slojeva:
plemića, gospode ili bisnismena
čija se svrha svodi na jedno isto;
njihova svrha, budući da običan čovek ne dolazi
u okvir ovih izbornih jedinica i nema udela u ovim savetima,
jeste pretpostavka da oni odlučuju o sudbini nacija."
On dodaje, uz poštovanje zakonodavnih legalnih orjentacija,
kojima, prema investiocionim vrednostima vlasništva, ove povlašćene klase
upravljaju:
"sa sigurnošću se može proceniti da pravni organi
i sve prinudne agencije zakona i reda biće dovedene do ukidanja
kako bi se održao stari zakon vlasništva
kadgod je moguće doprineti njihovoj zabrani i ukidanju.
Postoji jak i trdoglav interes koji je povezan
sa održavanjem novčane vere
i klase u kojoj je takođe na snazi podela materijalnog interesa
uložena u prinudne moći zakona"
što znači da ste duplo nadrljali.
Drugim rečima, oni faktori koji omogućuju višoj i vlasničkoj klasi
koja je ozakonjena skoro religijskom prihvatljivošću
pravom na posed, prodaju i iskorišćavanje
kao vežba društvenog upravljanja
pojačani su direktnim legalnim upravljanjem preko istog biračkog tela
koje najviše koristi korist iz samog ekonomskog sistema i svih njegovih neefikasnosti.
Kada dođe do začinjanja rata u državi
nije potrebno biti mudar pa razumeti višeslojne trgovinske
i finansijske interese koji su zaista iza njega, posebno sada.
Dovoljno je loše to što je osnovno svojstvo
kulminacije državne ustanove ekonomija,
samoodrživa i eksploativna uopšte,
ali kada se u obzir uzmu sukobi dva događaja
i ustanove se detalji o onima koji su dobili i onima koji su izgubili,
čitav jedan nov nivo gramzivosti izbije na površinu,
izbije potpuno nov nivo odvratnosti.
U prošlosti, u osnovi krađe zemlje i svih njenih sastavnih sirovina
leži manje ili više centralna korist rata.
Danas, možemo da proširimo ove ekonomske beneficije
na masivne vojne izdatke
koji drastično utiču na BDP (Bruto domaći prozvod, prim.prev) i izvoz,
obnovu ratom razorenih područja od osvajanja,
državna trgovinska preduzeća,
sporo podsticanje zemljinog integriteta kroz uvozne tarife,
slabljenje sankcija i nametanje duga
u svhru podjarmljivanja populacije,
u korist transnacionalnog poslovanja
i mnogih drugih modernih ugovaranja od kojih generalno
korist ima veoma mali broj ljudi
i opet, vlasnička klasa i investitori.
Ovu činjenicu je najverovatnije najbolje objasnio
jedan od najodlikovanijih američkih oficira 20. veka,
major general Smedli D. Butler. Napisao je knjigu nakon II svetskog rata
pod nazivom "Rat je nemir".
Ovo je imao da kaže o ratnoj industriji:
"Rat je nemir. Oduvek je bio. Moguće je da je najstariji,
lako najprofitabilniji, i sigurno najpokvareniji.
Jedini je međunarodnog opsega. Jedini je
u kome su zarade računate u dolarima, a gubici u životima.
Potrošio sam 33 godine i 4 meseca aktivno služeći vojsci
i u tom periodu proveo sam većinu vremena kao dobrostojeći snažni muškarac
za veliki posao: za Vol Strit (Wall Street) i bankare.
Ukratko, bio sam iznuđivač, gangster kapitalizma.
Pomogao sam u oslobađanju Meksika (Mexico) i Tampika (Tampico)
što je bilo u interesu za američku naftu 1914.
Pomogao sam da se Haiti i Kuba upristoje
kako bi momci iz nacionalne banke skupili prihode.
Pomogao sam u silovanju šest rebublika Centralne Amerike
u korist Vol Strita. Pomogao sam da se Nikaragva (Nicaragua) pročisti
za međunarodnu bankarsku kuću "Braun Braders" (Brown Brothers) 1902-1912.
Doneo sam svetlost Dominikanskoj Republici (Dominican Republic) za američku korist od šećera 1916.
Pomogao sam da Honduras postane dobar za američke fabrike voća 1903.
U Kini sam 1927. sredio da Standard Oil
prođe neometano.
Gledajući unazas, možda sam i Al Kaponeu (Al Capone) dao par ideja.
Najbolje što je umeo bilo je izazivanje pobuna u tri okruga;
Imao sam uticaja na tri kontinenta."
Neverovatno!
[Aplauz]
Zaključio bih ovaj deo isticanjem
da ova analiza zahteva širok pregled
zbog globalne publike koju dotiče ovo predavanje
i važnosti zbog svog najšireg pregleda.
Rat, čiji je izvorni istorijski pokretač zapravo ekonomija
takođe može imati direktnu ideologiju, pohod
i moralno pravo kao ključnu motivaciju,
ne samo u pogledu javne sankcije kao što je ranije naznačeno,
već i kao aktivnu motivacionu komponentu na nivou nacije.
Bez obzira, ovo je izuzetak, a ne pravilo.
Čak i naizgled pokrenut na religijskoj osnovi
u državi Izrael, imajući pretpostavljeno božansko pravo
kao pozadinu u tvrdnji vlasništva protiv Palestine,
odlučujući faktori tek treba da budu otkriveni
kao ekonomski u jezgru operacije.
Kao što će biti naznačeno u sledećem delu, mir verovatno neće doći
pod uticajem neke druge države
ili vlasti na bilo kom nivou, od strane vlasničke klase, povlašćene klase.
Doći će od naroda, njihovih podređenih...
[Aplauz]
koji će učiniti da se moć države u potpunosti prevaziđe
uviđajući da je ljudski stepen vernosti
jedina moguća perspektiva.
[Aplauz]
Četvrti deo: Definicija mira - novi društveni ugovor
Kao što znamo, mir danas nije definisan društvenim izmirenjem
razlika u većim naporima za saradnju.
Ne, mir je danas označen takmičarskom regrutacijom
i opštom premisom o "sigurnom međusobnom uništenju"
kao što je bilo zamišljeno u kontekstu sa Hladnim ratom.
Mir je danas samo obična pauza između sukoba
na nivou čitave civilizacije.
Rat se negde uvek virtuelno odvija.
Kada ga nema, vodeće sile su zauzete nadmetanjem,
pokretanjem svojih malih tenkova po pesku, proizvodnjom naprednijeg oružja,
prodajući zastarelo nekim drugim saveznim državama
koje se u osnovi ponašaju na isti način,
nazivajući se ne samo zaštitom, već i dobrim poslom.
Vojne ustanove danas imaju na raspolaganju
najnapredniji vid tehnologije u svom posedu,
zapošljavaju neke od najboljih svetskih naučnika
u svom poduhvatu za orkestriranje smrti.
Kada uzmemo u obzir eksponencijalni rast informacionih tehnologija
u svetu, koji pruža olakšice na svim nivoima
materijalnog / tehničkog napretka kao i napretka oružja,
zaključak je taj da nas nebrojeni nivoi mogućeg ljudskog
i planetarnog uništenja moguće čekaju.
Rečima Alberta Ajnštajna (Albert Einstein),
koji je bio svedok delovanja atomske bombe:
"Naša tehnologija je premašila našu ljudskost."
Pitanje koje treba postavfiti je da li smo kao društvo dovoljno zreli
da se nosimo sa neverovatnim mogućnostima
našeg novog tehnološkog napretka?
Tehnologija, koja bi takođe mogla da koristi svetu u dubljem smislu
ili će naše deljive, ksenofobične, plemenske premise
i ekonomska sebičnost prevagnuti?
Makar su u prošlosti socijalna nezrelost, teritorijalna nadmoć
i dominacija imali ograničene gubitke, ali mi imamo nanotehnološko oružje
koje će na kraju učiniti da atomska bomba izgleda kao rimski katapult
nov nivo društvene svesti i odgovornosti mora da se stvroi, i to brzo
jer ovo više nije problem koji se tiče nacionalne sigurnosti.
To je problem svetske sigurnosti.
Parafraziraću jednog od mojih heroja Karla Sagana (Carl Sagan), američkog astronoma
i stvarstveni zagovornik naučne misli i njene primene na društvo:
"To je skoro kao da Bog postoji i daje nam izbor.
Možemo da iskoristimo razvoj tehnoloških sposobnosti kako bismo unapredili živote ljudske vrste
i stvorimo izobilje gde niko neće morati da gladuje ili bude napušten
ili možemo da stvorimo veća sredstva da bismo se međusobno uništili.
Izbor je naš."
Naš globalni ekonomski sistem je zasnovan na socijalnom darvinizmu
koji kaže da ako svako gleda samo svoje interese
često na štetu drugih
koji u osnovi u teoriji teže istom cilju
neočekivano će se stvoriti veći red i društvena ravnoteža.
Ovo je osnovna meta-magična filozofija
figura kao što je tvorac slobodnog tržišta, Adam Smit (Adam Smith)
i njegov koncept "nevidljive ruke",
međutim, stvari su se promenile.
Došli smo do tačke gde lični interes
ima neodoljivu potrebu da postane društveni interes
ako želimo da preživimo mnoge izazove koji nas čekaju.
Naša evolutivna prilagodljivost sada je postao socijalni imperativ,
ne lični, sa ličnim interesom.
Lični interes mora da postane interes društva ako hoćemo da preživimo
jer u pitanju je jedan isti
ako zaista gledate logički.
Ili ćemo postati globalno svesno, jedinstveno društvo
koje ceni izvorne vrednosti na osnovnom nivou, ili ćemo nestati.
Ili ćemo se promeniti ili umreti.
Danas SAD, Izrael i druge kolonije imperije
izazivaju zemlje Iran i Siriju, što sve više postaje i prerasta
u provokaciju na račun energetskih resursa,
druge vidove trgovine, geopolitičke, geoekonomske kontrole
željene Evroazije, kako je Bžežinski (Brzezinski) istakao pre 15 godina.
Nedavno povlačenje američkih trupa iz Iraka oslobodio je neke resurse
i imajući u vidu to da većina predsedničkih kampanja
teži ponovnom biranju istog predsednika
uopšte me ne bi iznenadilo ukoliko bi izbio sukob
pre predsedničkih izbora 2012. u SAD.
U svakom slučaju, Iran nije Irak. On je usko vezan za Rusiju i Kinu,
druge dve velesile enormnog vojnog kapaciteta.
Nije nemoguće predvideti to da bi svaka invazija na Iran
brzo uslovila globalnu destabilizaciju vlasti
što bi dovelo do mogućeg svetskog rata.
Ako proučite vojne troškove velikih sila
videćete rastuću krivu koja tokom protekle decenije ubrzano raste.
Sporazum o vojnoj trgovini između ovih sila, kao što je prodaja
oružja Saudijskoj Arabiji u vrednosti 30 milijardi $, otkriva rastuću nameru.
S druge strane, Rusija nastavlja sa prodajom oružja Siriji,
još jednoj državi na nišanu SAD-a.
*** ministar spoljnih poslova, Lavrov, izjavio je, sredinom januara ove godine
za vreme svoje godišnje televizijske konferencije za novinare,
kako će Rusija iskoristiti svoje pravo zabrane u Savetu bezbednosti UN
da blokira svaku odluku pozivanja na upotrebu vojne sile protiv Sirije,
takođe govoreći da je Rusija "ozbiljno zabrinuta"
za to da bi vojna akcija protiv Irana mogla biti razmotrena
i zavetujući se da će Moskva učiniti sve da bi to sprečila.
"Posledice će biti krajnje ozbiljne", rekao je.
"Izazvaće lančanu reakciju i ne znam na čemu će se završiti."
Slično je prokomentarisao i kineski major general krajem 2011.
"Kina neće oklevati da zaš*** Iran čak i izbijanjem trećeg svetskog rata",
prema NDTV, kineskoj televizijskoj stanici.
Ove reakcije imaju smisla, kako je Iran ključna energetska komponenta
duboko utisnuta u geoekonomske interese sila iz regiona.
Na kraju, ko će trpeti zbog interesa ovih državnih...
državnih intervencija, imperijalizma,
čak i borbe protiv istih i nedostatka tolerancije
(jer to jeste imperijalizam sa svih strana, ako razmislite.
Motivacije su identične)? Ljudi će trpeti.
Verovatno na tragičan način, posebno sa omogućenom
razvijenom automacijom vojnih izazova
gde je potrebno manje ljudi pored tako nečujnih letelica
kojima je moguće upravljati sa daljine od nekoliko milja
i učestvovati u borbi bez direktnog vojnog gubitka na kraju.
Neću čak ni zalaziti u direktan gubitak empatije
koji implicira na to da je hladnokrvno nasilje na vidiku
zato što su ljudi isključeni iz čina ubistva
putem automatskih sredstava, Mislim da je dr Džejms Giligan (James Gilligan) to najbolje objasnio:
"U prošlosti, kroz skoro čitavu ljudsku istoriju
glavna pretnja ljudskom opstanku bila je priroda. Danas, to je kultura."
Zbog toga, ne treba samo direktan, tradicionalan protest da se održi
sa svojstvenim ograničenim kapacitetom,
već je potrebno da ljudi širom sveta počnu stvaranje novih saveza
koje se ne suprotstavlja samo bolesti, koja je nalik narkomanskom ponašanju,
svojstvenoj državnom ustavu i njegovoj besmrtnoj mladosti, takmičarskom ratnom podstreku,
već isto tako treba naći koren uzroka njene prirode
koji je trgovinski monetarni sistem ekonomije
i njegovo metafizički koncept bogatstva, vlasništva,
moći, trgovine, posedovanja i nadmetanja.
Rečima Torstejna Veblena (Thorstein Veblen) iz 1917:
"Nastupilo je u toku rasprave
da je održanje postojećeg novčanog zakona i reda,
sa svim svojim sporednim vlasništvima i ulaganjima,
nespojivo sa stanjem pacifičkog mira i sigurnosti.
Trenutni plan ulaganja, poslovanja i (industrisjke) sabotaže
treba da ima znatno bolju šansu dugoročnog očuvanja
ako se sadašnji uslovi ratnih priprema
i nacionalne "nesigurnosti" održe
ili ako se projektovan mir ostavi u nekakvom problematičnom stanju
dovoljno rizičnom da nacionalna mržnja ostane na oprezu
i samim tim se zapostave domaći interesi
posebno interesi koji se tiču javnog blagostanja.
Pa, ako su projektanti ovog mira na širem planu na bilo kom nivou skloni
traženju uslovnih termina o tome na čemu se mir može nekako održati,
deo njihovih napora treba da bude, od samog početka,
kako bi posledice imale dejstvo,
trenutno smanjenje (zaustavljanje) i konačno ukidanje (okončanje)
prava vlasništva i monetarnog sistema
na koja ove mere imaju efekta."
Da ponovimo, mir nije svojstvo
trenutnog modela ekonomije. Pitanje tada postaje:
Kakav oblik ekonomskog modela (ako uopšte postoji takav) bi
prirodno nagradio stanje mira samom svojom iugradnjom?
Kako je naučni metod rezonovanja postao deo svakodnevnog života
sa postepenim smanjenjem sujeverja širom sveta
(bar u odnosu na društvenu organizaciju),
javlja se moćan novi tok misli.
Ovaj tok misli postavlja osnove ekonomije
na principe prirodnog fizičkog zakona
a ne inventivnog hira pređašnjeg, primitivnih premisa ljudskog ponašanja
i drugih lažnih dualiteta i stvari koje teglimo tokom evolucije.
Zeitgeist pokret pronalazi svoje zvanje baš u ovom poslu.
Revolucija naših ekonomskih premisa od sujeverja do nauke
neće samo nadmašiti veliki neuspeh rata,
kao i histeriju državne moći
dok se ne prevaziđu veliki nedostaci u vezi sa istim. To će omogućiti
i osnažiti svet poboljšanog čovečantsva iznad svega već viđenog.
Poštovanje prema okruženju i društvu (koje nam je očajnički neophodno)
i materijalno bogatstvo koje naša tehnologija može da stvori
ako odlučimo da joj dozvolimo
nešto što ovaj svet nikad nije video.
Baš kao što smo imali velike socijalne promene nakon Neolitske revolucije,
na ivici smo podjednako snažne promene svesti,
kako se krećemo prema dobu post deficita i globalne saradnje.
Danas ne postoji nikakav tehnološki razlog da bilo koje ljudsko biće gladuje,
da bude bez doma ili odeće, da nema napredno obrazovanje
i kvalitetno zdravlje, kako fizičko, tako i mentalno.
Ako prevaziđemo ovaj mračni period u kom se trenutno nalazimo,
buduće civilizacije će sigurno sa užasom gledati
na enormno ludilo naših postupaka, strahova i arogancije.
Možda će nastati novi termin koji će opisati doba u kom sada živimo.
Predlažem "Doba Gluposti".
U zaključku, napraviću još jedan osvrt
na prevazilaženje ove ratne mašine.
Ono neće doći od strane države ili, kako kažu, "govora istine nadmoći"
niti će doći preko vlasništva klase investitora koja je kontroliše,
koja je projektovala funkcije društva onakvog kakvim ga vidimo.
Svetski mir će nastati globalnim rastom solidarnost
na nivou civilnog stanovništva i nastaće
masovnim odbacivanjem izokrenutih vrednosti
i manipulativnih taktika države i njenih marketinških vrednosti.
Doći će iz pokreta širom sveta, ukidanja granica,
rasnih ideja ili političkih ili religijskih partija
kako bi bio baziran na nepromenjenoj zajedničkoj zemlji koju svi kao jedna vrsta delimo
koji će jednostavno reći: "Ne, nećemo više igrati ovu igru".
Kako se svet oko nas raspada porastom nezaposlenosti,
trošenjem resursa, ekspanzijom bezgraničnog duga
bolesnim pritiskom, što bi sve moglo dalje da pokrene
motive za međunarodnim ratovanjem, kako je istorija pokazala
ne postoji bolje vreme u modernoj istoriji
od ovog da ustanemo i aktivno ne učinimo nešto.
1% sveta kontroliše
preko 99% populacije, u najširem ontekstu.
Lično, jedva čekam da vidim izraze na njihovim licima
kada 99% shvati koliko moći oni zaista imaju.
[Aplauz]
U zaključku, besmrtnim rečima Karla Sagana:
"Stari apeli rasnom, seksualnom, religijskom šovinizmu,
besnom nacionalističkom zanosu počinju da deluju.
Nova svest, koja vidi Zemlju kao jedinstven organizam, razvija se
i uviđa da je organizam koji ratuje sa sobom osuđen na propast."
Mi smo jedna planeta. Hvala vam.
Aplauz
www.thezeitgeistmovement.com